Ahmet Ümit

Ahmet Ümit rođen je 1960. godine u Gaziantepu. 1983. završio je studij javne uprave na Sveučilištu Marmara. Od 1985. do 1986. studirao je politologiju na Akademiji za društvene znanosti u Moskvi. Njegova prva knjiga je zbirka poezije Sokağın Zulası (Ulično skrovište), objavljena 1989. Prvu je zbirku novela Çıplak Ayaklıydı (Noć je bila bosonoga), objavio 1992. Slijedile su je zbirke detektivskih novela Bir Ses Böler Geceyi (1994.), Agatha’nın Anahtarı (1999.) i Şeytan Ayrıntıda Gizlidir (2002.). 1995. godine se s Masal Masal İçinde (Za djecu i odrasle) okušao u drukčijem stilu, kao i 2008. s Olmayan Ülke. Prvi roman, Sis ve Gece koji je napisao 1996. smatra se remek-djelom kriminalističke književnosti. Nakon tog romana je 1998. objavljen Kar Kokusu, Patasana (2000.) i Kukla (2002.). Zatim slijede Ninatta’nın Bileziği, İnsan Ruhunun Haritası, Aşk Köpekliktir, Beyoğlu Rapsodisi, Kavim, Bab-ı Esrar i Memento za Istanbul. Ahmet Ümit je objavio i dva strip romana s İsmailom Gülgeçem: Başkomiser Nevzat - Çiçekçinin Ölümü, Başkomiser Nevzat – Tapınak Fahişeleri.

Ovo je uzbudljiva pustolovina koja se proteže od Bizantiona do Istanbula... Na Sarajburnuu, u podnožju spomenika Atatürku, nađeno je tijelo. U šakama mu je antikni novčić... Ali, ovo tijelo nije posljednja žrtva, kao što ni ovaj novčić nije posljednja kovanica...Sedam je žrtava, sedam vladar, sedam kovanica, sedam drevnih lokacija. I samo jedna istina: tajanstvena povijest ovoga grada.
„S mora smo gledali grad: Nevzat, Demir i ja. Istanbul je obavila magla... More u magli... Naš brod u magli. Vidjeli smo minarete Sulejmanije, kupolu Aje Sofije i tornjeve palače Topkapi. Grad je izgledao kao da nikada nije opljačkan, porušen i isprljan. Priroda je bijelom maglom prekrila sve što mu je poružnjivalo vizuru. Poput sna koji se ukazuje trenutak prije zore... Poput čarobnog oblaka... Poput prizora iz bajke... Poput tek ustanovljenog grada... Poput novog početka... Mlad, lijep, pun nade...
S mora smo gledali Istanbul. Gledali smo lica naših umrlih... Svoju tugu u njihovim očima. Gledali smo naš očaj, jad koji nam raste u rukama, kukavičluk koji klija u našoj krvi... Gledali smo oduzete nam živote... Naše osunčane dane, jutra puna nade, razdragane proljetne večeri... Gledali smo naše izblijedjele uspomene, mrtve snove, srušene nade... Naš grad koji se udaljavao od nas, odnoseći sa sobom naše izblijedjele uspomene, mrtve snove, srušene nade, poput nekog umornog tegljača... Gledali smo sebe, propale s našim gradom...“



https://www.4shared.com/office/p7lnLNk1ei/Ahmet_Umit_-_Memento_za_Istanb.html