Daphne Du Maurier

Tko je Daphne du Maurier?

Rođena je kao Daphne Browning 13. svibnja 1907. u londonskoj obitelji s mnogo poznatih članova. Otac, Sir George du Maurier bio je slavan glumac i menager, kao i majka Muriel rođena Beaumont. Ujak je bio urednik poznatog magazina a djed je za života bio ikona – viktorijanski pisac, ilustrator u slavnom “Punchu”, izmislio je lik Svengalia i bio čovjek bez kojeg se londonski intelektualni krug nije mogao zamisliti. Zagovarao je “dreaming true”, ispreplitanje mašte i stvarnosti s idejom da se sve o čemu maštamo može i ostvariti ako smo dovoljno hrabri. Tata se nadao da Daphne neće krenuti glumačkim stopama već djedovim, i želja mu se ostvarila. Bio je slavan kazališni glumac s jatom obožavatelja i ulizica i nešto manjim jatom ljubavnica, homofob, odlikovan 1922. viteštvom za rad u kazalištu, ekscentrik a poslužio je za lik kapetana Kuke u Peteru Panu kojeg je prvi glumio i do danas ostao jedan od najomiljenijih.
Daphne je bila srednja od tri kćeri, lijepa, plava, krhka pa su izjave kako je cijeli život željela biti dječak nespojive s likom prekrasne djevojčice. Ali sve tri su u igrama sebi davale muška imena, nosile hlače i ponašale se kao dečkići. Daphne je odrasla u Cornwallu za koji je bila toliko vezana da je on u njenim knjigama glavni sporedni lik, i ako bi i otišla iz tog kraja uvijek mu se vraćala. Na kraju je živjela tamo sve do smrti. Danas u kući živi njen sin, Kit.
Kada se sve zbroji nije bilo čudno da su sve tri djevojčice završile u “umjetničkim” vodama – Daphne i starija Angela bile su spisateljice a najmlađa Jeanne slikarica. S tim da je Daphne bila Bing, Angela Biffy a Jeanne Bird.
Djevojčice su odgajane kao posebne ali Daphne je bila očeva miljenica. Istovremeno, najmanje draga majci što je bila rana s kojom se nikada nije znala nositi. Cure su brzo shvatile tko su, od ljudi koji dolaze u kuću, pusti laskavci, koji dolaze posuđivati novac a tko su tatine ljubavnice. Jer, Gerald je bio centar svijeta i dok je bilo tako kuća je bila mirna. Egomanijak, nevjerjatno razmažen čak i za glumca, okrenut samo sebi dobivao je aplauze koji su zaglušili djevojčice koje su ga obožavale. Osim toga, bio je u lice sladak i ugodan a čim bi osoba okrenula leđa izogovarao bi je poput najgore dokone babe. Majka se povukla iz glume ali je zapravo glumila do kraja života – da ne vidi ljubavnice koje su se prešetavale kroz njihov život i kuću.
Ali ima i podpriča. Pobunile bi se sestre protiv nametutih pravila da su znale kako. Noël Welch, koja je napisala biografije sestara du Maurier tvrdi da bi djevojčice bile sjajni dječaci pa nije čudo da je sama Daphe rekla kako je bila “muškobanjasta” iako to nikada po fotografijama ne bismo rekli. Bilo je to više u kretnjama, načinu na koji je hodala i kako se ponašala ne bi li tati, koji je želio da ona bude dječak, nadoknadila to što je djevojčica. Želio je da Daphne piše, kao njegov otac i ona je doista napisala 40 djela – romane, drame, zbirke priča, nekoliko biografija (od čega jednu o djedu).

Možda bi se djevojke pobunile i izborile za život kakav su željele voditi da se rođak, Michael Llewelyn Davies, kojeg je kao i ostale dječake Barrie posvojio nakon smrti njihovih roditelja, nije utopio u, kažu, naručju svog prijatelja. Pretpostavka da nisu bili “samo prijatelji”, bio je skandal ogromnih razmjera i djevojčicama je jasno stavljeno na znanje što je apsolutno zabranjeno: smrt, zabranjene ljubavi, incest, neposlušnost, bohemia… Jeanne je kasnije imala za partnericu Noël, Angela je imala partnericu a Daphne je bila biseksualka što je činjenica koju bi otac, da je doživio, teško progutao.
Morale si biti lijepe, krotke i dobre a Angela je bila – debeljuškasta. Kada je butler zamijenio Angelu i pomislio da je to dijete neke sluškinje nisu mu du Maurierovi jako zamjerili jer su i sami mislili isto. Angela je bila dobra glumica, u usponu, i glumila je Wendy u Peteru Panu sve do nezgode. Letjela je, prepuna glumačkog žara, kroz prozor kako je komad zahtjevao ali je odletila u orkestar i smlavila basistu. Melodramatična nesreća od tada je imala kodno ime “orkestar” jer su se sestre tako razgovarale – u šiframa. Tako je wax značilo vođenje ljubavi a menaced biti privučen nekome; wain je bilo neugoda, “crumb” hvaliti se, “tell him” je značilo da je dosadu a “to nim” piškiti.. Rekli bi da su menaced nekome, ali naravno, muškarcu. Nema druge privlačnosti, nikako istospolne.

Školovanje
Kao članica ugledne obitelji Daphne su školovali kod kuće i srećom su roditelji znali vrijednost obrazovanja djevojaka u vrijeme kada su žene još uvijek trebale ispuniti niz “kućanskih” uloga – guvernanta je bila izuzetno pametna i obrazovana pa je djevojkama dala dobre temelje. Kasnije je Daphne polazila najbolje škole za djevojke, u Londonu i Parizu a kod kuće je upoznala šaroliko društvo roditelja, od glumaca i novinara, književnika i mislilaca. Zapisala je kako je Tallulah Bankhead, tada slavna glumica koja je nota bene bila prvi izbor za ulogu Scarlett O’Hata u “Zameo ih vjetar”, “najljepše biće koje je ikada vidjela.”
Sestre su se trebale dobro udati i mirno živjeti. Daphne je s 22 bila na krstarenju Baltičkim morem i postala noćna mora barem pet suputnica jer je flertala s njihovim muževima toliko da je čudo da se ove nisu udružile i bacile je preko ograde broda.
Prvi roman koji je napisala uobiteljskom ljetnikovcu u kojem su, zapravo za božićnih praznika 1929. zimovali zvao se “The Loving Spirit”. Malo zbog veza i malo zbog dobrog pisanja objavljen je 1931. Bez sumnje Daphe je bila talentirana ali tek kasnije će napisati knjige po kojima je ušla na listu najprodavanijih i najomiljenijih. Pročitavši njenu knjigu mladi časnik s karijerom u usponu a koji je bio član reprezentacije Velike Britanije u bobu na Zimskim Olimpijskim igrama 1928, vješt mornar, hurdler, (prvo lieutenant colonel potpukovnik a kasnije bojnik, major) Frederick Arthur Montague Browning kojeg su svi zvali Boy Browning, bio je toliko očaran opisima obale Cornwalla da je doplovio do luke Fowey iz Londona s namjerom da upozna književnicu. Nije ni slutio da je i lijepa niti je sanjao da je to možda njegova buduća žena ali kada je čuo kako se književnica oporavlja od operacije slijepog crijeva odlučio se predstaviti. Pozvao je Daphne na svoj brod. Nakon kratke romanse zaprosio je lijepu Daphne ali ga je ona glatko odbila s riječima kako ne vjeruje u brak ali mogu živjeti na divlje.
Vjenčali su se iduće godine i ubrzo imali troje djece. U braku su bili 33 godine, do Boyeve smrti 1965. Djeca Tessa, Flavia i sin Christopher (Kits), za razliku od mnoge djece slavnih književnika nisu majci zamjerili što nije bila “majka iz romana” jer je ona bila svjesna kako se od djece udaljila jer je “pisanje potpuno obuzelo njeno biće”. Zapisala je kako je ljubeći se prvi puta s dečkom bilo kao da “ljubi taticu”, u braku je nije zanimao seks jer je više uživala u “jedrenju dok vjetar miluje lice” i cijeli život nijedan muškarac nije mogao ispuniti cipele njenog oca.
Angela je imala “orkestar” kada joj je neki vojnik rastvarajući kaput pokazao “donju opremu” a s 18 je bila uvjerena da se od poljupca ostaje trudnom pa je s 25 još uvijek bila djevica kada se zaljubila u konzervativnog političara, naravno oženjenog, zbog čega je otac urlao na nju da je kurva. Tek je s 12 godina mogla podnijeti da pod bor poklone ne donosi Father Christmas (u nas Isusek), Nakon toga je Angela ljubav usmjerila na pse, pekinezere i žene i to tim redom. Kada je imala prometnu nesreću s djevojkom prvo je pitala kako je pas, Wendy, je li ozlijeđen. Da postoji seks saznala je s 30 i to s južnoafričkom glumicom i od tada joj se život poboljšao. Angela se upisivala kao Tommy kada je imala susrete s ljubavnicom u motelu i iako je napisala osam knjiga nikada nije izašla iz sjene Daphne. Kako je sama rekla, vodila je pun ali beznačajan život. Obje su sestre sreću našle kasnije u životu, nikada se ne udavši. Obje su imale partnerice.
Iako su se često prepirale tri su sestre do smrti bile bliske a ono što ih je najviše povezivalo, seksualnost koje su u njima izazivale samo žene, bila je tema o kojoj nisu razgovarale. Upitan je i njen odnos s ocem kojeg je obožavala bez ikakvog kriticizma a stalno je grlio svoju djevojčicu na glas govoreći kako je šteta što nije dječak. Užasno je što je, priča se, a i Daphne je nešto natuknula, s tatom imala neprikladan odnos. Priznala je prijateljici 1965. da su ona i tata “prešli granicu” i da mu je to dozvolila te da je se prema njoj od tada ponašao kao prema bilo kojoj glumičici s kojom je igrao u kazalištu.

Zaboga, i incest?
Daphne je bila očeva miljenica – bila je najljepša, bogata, uspješna i kada se s 27 udavala on je neutješno plakao ponavljajući “Nije fer”. Brak bi bio dobar da Daphne nije imala tajnu. Privlačile su je žene i zapravo je bila, smatra se, biseksualka ali to nikada, nikada nije javno priznala. Kao dobro odgojena kćer visokog sloja obavila je sve što se od nje očekivalo – udala se, rodila djecu, bila dobra žena i domaćica ali je zapisala u autobiografiji kako je “oduvijek željela biti dječak” i smatrala je da u sebi ima “mušku energiju koja je navodi da piše”. Daphne je u pismu svojoj ljubavnici jednom napisala – “tako mi boga i krista, nazove li itko takvu vrst ljubavi onom neatraktivnom rječju koja počinje s “l” crijeva ću mu iščupati”. Tek je u svojim 40-ima rekla kako misli da je više muškarac nego li žena, a muškarac nije lezbijka. Priznala je i kako je dječaka “zaključala u kutiju” kada je ušla u teen godine ali je on izašao kada je počela pisati. U dvije knjige, “Moja rođakinja Rachel” i “Scapegoat”, “Žrtveno janje” narator je – muškarac.
Daphne je bila i okrutna pa je jednom rekla o sestrama “zar nisam ja pametnija od njih?” ali i lamentirala kako je srcu muškarac, da više voli žene nego muškarce i sebe smatrala polutankom – unutra muškarac, na van žena. Zapravo je u srcu romantičan adolescent.
I Angela i Daphne su prva seksualna iskustva imale sa ženama. Daphne u Parizu, za vrijeme školovanja s francuskom učiteljicom. Potom s glumicom Molly Kerr pa flert sa sekretaricom Edgara Wallacea koja je sebe zvala “James”. Daphne se udala, kako je bio red ali je imala strastvene vikende na Floridi sa starom tatinom ljubavi, glumicom Gertie Lawrence koju je srela kada je na kazališne pozornice postavljala dramatizaciju svoje knjige. Prekinule su nakon nekog vremena i dvije godine poslije prekida Gertie je umrla od raka jetre ali bez da je bolovala – srušila se usred predstave, musicla “Kralj i ja” na Broadwayu i pala u komu. Kada je vijest o Gertienoj smrti došla do Daphne ona je pala u postelju i tri dana nije mogla na noge a da djeci nije bila jasna snaga te tuge. To je bila “samo” mamina prijateljica…
Kada je otac umro, od raka crijeva, Daphne je napisala nevjerojatno iskrenu biografiju u kojoj je opisala oca koji je bio tašt, mijenjao raspoloženja do neizdrživosti, pio kao smuk, bio nasilan ali i nevjerojatan šarmer. Boy je za Daphne bio i muž i otac ali njegova česta odsustva zbog posla (vojske) dodatno su otežali brak. Dok je ratovao u Drugom svjetskom ratu ona je imala aferu s nekim veleposjednikom a kada se muž vratio s fronta bili su uprkos troje djece potpuni stranci.

Da bi se mogla poistovjetiti sa svojim likovima Daphne je mjesečarila, možda i ne namjerno ali je iz toga svakako crpila ideje. Djecu kao da nije vidjela. S pisanjem koju je obuzimalo poput groznice i odnosa s Boyem koji je bio pun napetosti i trzavica i njenim avetima biseksulanosti bila je ponekad nemoguća i okrutna. Tako barem tvrde biografi.

U braku je imala veze sa ženama i muškarcima, ili, kako je rekla “imala je venecijanske tendencije” a ljubav spram Ellen Doubleday, inače žene američkog izdavača bila joj je prva velika ljubav. Nikada se nije imala namjeru razvesti i kada je Boy (koji je imao vanbračne veze ali samo sa ženama) obolio predano ga je njegovala do njegovog posljednjeg udisaja. I danas se piše o biseksualnosti Daphne du Maurier ali ne pretjerano. Englezi su pristojna nacija. Više se piše o djelima, o građenju napetosti u čemu je bila majstorica, o utjecaju koje su njene knjige imale na Stephena Kinga, Tori Amos ili Sarah Waters. Naravno i o Hitchcocku koji je tri njene knjige prebacio na filmsko platno od čega se “Rebecca” smatra klasikom.

Kada je Boy kojeg je Daphne zvala Tommy poslan s vojskom u Egipat, u Aleksandriu Daphne putuje s njim a kod kuće ostavlja djecu, tromjesečnu Flaviu i četverogodišnju Tessu jer nije imala “namjeru natezati dječurliju sa sobom”. Pokušala je uklopiti se u društvo ostalih časničkih žena ali nisu je zanimale ni čajanke s dokonim ženama, brbljanja, smetala joj je vrućina i pijesak, nije voljela krajolik ritam života i patila, zaista patila za Cornwallom. Smatrala je da su Englezi grozni ljudi, hotel joj je bio užasan a zasljepljuća svjetlost afričkog sunca i klima trgali su joj živce. Da odagna tugu počela je pisati “Rebeccu” 1938. (a 1940. je i dramatizirala) knjigu koju je opisala kao “studiju o ljubomori.”

Nesigurna u svoj izgled patila je od proganjanja jednog duha – bivša Boyova zaručnica, prekrasna i glamurozna crnka Jan Ricardo bila joj je opsesija jer se bojala da njenog Tommyja Jan i dalje privlači. Osim toga, 1937. s izdavačem Victorom Gollanczom potpisala je ugovor za tri knjige jer je do tada objavila i “Jamaica Inn” i “Nikada više neću biti mlad; “The Progress of Julius” (u nas preveden kao Život Juliusov) iz 1933. koji je kasnije tiskan kao “Julius” i imala još mnogo ideja. Gollancz joj je dao avans od 1000 GBP što je bio iznos 18 Tommyjevih vojničkih plaća u Grenadier Guards-ima. Daphne je sjela za papir i – ništa. Blokada. Nakucala je 50ak stranica i odmah ih bacila u koš za smeće. Napisala je Gollanczu ispriku: “prvih 15 000 riječi bacila sam jer su čisti književni pobačaj”. Vrijeme je curilo jer je, u prosincu kada su se tebali vratiti u Englesku, trebala predati rukopis. Vratili su se za Božić 1937. i Daphne je isplanirala praznike bez djece uvjeravajući svoju zgranutu majku kako nije stvar u tome da je ona loša majka već da ne može raditi uz djecu. Baki du Maurier je uvalila djevojčice, sjela za stol i pisanje je krenulo, ulovila je zeitgeist koi će je proslaviti. Od prve rečenice do završetka knjige prošlo je četiri mjeseca. “Prekrasna kuća…prva žena…ljubomora, olupina, možda na moru, blizu kuće.. Ali nešto strašno se moralo dogoditi ali ne znam što još- Želim napisati lik prve žene koja je u mozgu druge, neprekidno. ..sve dok Drugu ona Prva ne proganja dan i noć..tragedija vreba sve dok BUM! nešto se ne dogodi” tako je Daphne zapisala u svojim sjećanjima. Kada je rukopis napokon dala izdavaču nesigurna da je to zaista dobro i on i urednik bili su oduševljeni. Tako je nastala “Rebecca”.

“Rebecca” je danas klasik, jedna od najdražih knjiga i najposuđivanija u američkim knjižnicama i od kako je izašla prvi puta nikada nije izašla iz tiska. Od 1938. do 1965. prodalo se u 2 829 313 primjeraka a danas, svaki mjesec 4000 komada. Kazališna se predstava smatra remek djelom. U Engleskoj je na popisu najomiljenijih knjiga (na 14 mjestu) a Cornwall vrvi turistima koji “hodaju stopama Daphne du Maurier”. Ono što je u početku bilo nepriznavanje kvalitete pisanja imalo je veze i što su joj suvremenice bile Iris Murdoch i George Elliot ali danas je jasno da njeno pisanje ima težinu.



Daphne du Maurier - Rebeka.pdf
https://www.4shared.com/office/8Y6dXEMLei/Daphne_du_Maurier_-_Rebeka.html