Robert Marić

Rođen je 1958. u Splitu.
Objavljuje prozu, romane, humosrističke i satirične romane,
knjige za djecu, radio drame, skečeve, kolumne.
Objavio knjigu aforizama Ateist sam, Bog mi je svjedok.
Dugogodišnji je glavni urednik satiričnog godišnjaka Maskadur,
a više godina bio je zamjenik glavnog urednika Berekina.
Objavljivao je u Večernjem listu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Knji-
ževnoj riječi i dr. novinama. Humorističke tekstove i aforizme
objavljuje preko trideset godina.
Veoma uspješno bavi se i umjetničkom fotografijom.
Dobitnik je više prestižnih književnih priznanja, među kojima
i dva posebna priznanja za aforizam na Festivalu humora i sati-
re u Slavonskom Brodu – 2001. i 2002. godine.
Živi u Kastelima, kod Splita.

OBALA POSKOKA U hrvatskoj književnosti odavno postoje djela koja na seriozan način temeljito tretiraju, između ostalog, i razne nedostatke u svom društvu. Obzirom da taj način skeniranja društva i događanja u njemu, ma koliko bio kvalitetan i obiman, nikad nije bio i sasvim dovoljan, postaje jasnije zašto su se na spisateljskoj sceni Hrvatske morali pojaviti i pisci poput Roberta Marića, pisca koji sve te pojave doživljava i opservira u jednoj drugačijoj ravni literarnog djelovanja. Kao produkt jednog takvog sagledavanja i osjećanja, javlja se i Marićev roman »Obala poskoka« čime se upotpunjuje još jedna važna dimenzija koja je hrvatskoj književnosti velikim dijelom nedostajala.


Robert Maric - Obala poskoka.pdf
https://www.4shared.com/office/c_ocsRwUca/Robert_Mari_-_Obala_poskoka.html

PRAZNINE - Zbunjeni četrdesetogodišnjak koji misli da je još uvijek tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak, osjeća se kao šezdesetogodišnjak. Započinjem ovu kratku bilješku o “Prazninama” Roberta Marića ovom autorovom rečenicom ne samo zato jer se u trenutku kad sam je pročitao moja već postojeća simpatija spram autora pretvorila u otvoreno očijukanje, budući da sam se u njoj odmah prepoznao, već i stoga jer mi se čini da je u njoj u biti sadržana sva ona autorova surova autoironija koja je osnovni pokretač ovog njegovog djela.

Robert Maric - Praznine.pdf
https://www.4shared.com/office/cYq-PVf0ca/Robert_Mari_-_Praznine.html

Bez kolesterola objedinjuje dio Marićevih satiričnih kolumni koje je objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji. Knjiga je po mnogočemu zanimljiva hrvatskoj čitateljskoj publici. Po majstorstvu oblikovanja urnebesne satire na suvremen i izvoran način, britkom oslikavanju aktualne svakodnevice kroz smijeh gorka okusa, a posebno po raskoši jezika koji je derivat dijalekta, slenga, jezika medija, ulice i tradicije, ovoj knjizi gotovo da nema ravne u hrvatskoj satiričnoj literaturi.



Robert Maric - Bez kolesterola.pdf
https://www.4shared.com/office/uNvEjTnmei/Robert_Mari_-_Bez_kolesterola.html

Pustolovina stvaranja najteže književne vrste, umijeće je i vrlina - briljantan um, dobar ukus, duhovitost i elegancija izrečene misli.Robert Marić, jedan od očajnika sam po sebi je specifičan i autentičan. Radi se naime o vrhunskom piscu koji svoj rad ali i samog sebe dovodi do perfekcije i u vrlo rijetkim slučajevima dopušta sebi neoblikovanu i neposo-Ijenu misao, pouzdan je i zanimljiv aforistik, ali i kao čovjek. U očajnim trenucima događaju mu se zanimljivi, zapamtljivi, antologijski aforizmi. Dakle, riječ je o piscu o kojemu svakako valja voditi računa i od njega očekivati u mirnijim vremenima ovakvih dnevnika.Očajnici bi se mogli podijeliti na dvije »skupine« -općeljudske, dakle, prirodi vrhunskog »otkačenog« humora, najblaže, i, uvjetno rečeno, humora o stradanju jednog naroda koji još živi i pokušava opstati u ovim divnim vremenima. Pisac nas na jedan koncizan način kratke i duhovite dosjetke hvata za vrat fraze i parole naše svakodnevne situacije, iz kuta čovjeka u malom, radnika-stradalnika, onog koji radi ali i misli svojom glavom, a u humoru i satiri nalazi izlaz iz bespomoćnosti i način da zadovolji i »političku životinju« u sebi, da dakle svojim »dnevnikom« javno djeluje.Rasni humoristi, satiričari uz vječne teme o ljudskim slabostima, ljubavi, smrti, taštini i mizerijama, na zub posebno uzimaju moćnike, moć i vlast koja je ljudima kroz životni tijek davala najbolju »šansu« da pokažu pravo lice.



Robert Maric - Dnevnik ocajnika.pdf
https://www.4shared.com/office/G7hvOz7tei/Robert_Mari_-_Dnevnik_oajnika.html

Ponovno je na potezu majstor satire, na Lupigi već nekoliko puta spominjani Robert Marić. Kako sam kaže, ovaj put je riječ o malo žešćoj satiri, uglavnom o kolumnama objavljivanim u Slobodnoj Dalmaciji koje će biti skupljene i objavljene u mekom uvezu, pod naslovom El Dotores.

Opća ludnica “Croatita Bonita” najotmjenija je privatizirana ubožnica u okolnih sto metara. Iako smještena istočno od zapadne obale Rive, nema ni gaze, ni lancuna, ni jerihona.
Dr. Pašalitto, ugledni kirurg svjetskog glasa (kažu da bi moga propjevati bolje i od samog don Kutlera, a onda bi se zemlja potresla), inače specijalist za jetru i marovele, poznat što nikada ne prima mito od ožalošćenih obitelji ako je manje od tisuću eura, a može i u nekoliko obroka, čekovima s odgodom, dakako uz dva jamačna ortaka bez saučešća, ali samo dok je pacijent jož živ; a najpoznatiji je po tome što je svim zastupnicima i članovima Vlade, posebnom metodom “Kruha i Jozića!”, odstranio savjest koja ih je mučila poput kamenca na žuči. Pa ih sad ne muči, sve im je ravno, odavde do zgrade socijalnoga.
Upravo se znojio nad jetrom, dok mu je sestra Phoebitta brisala znoj i gledala ga pogledom zaljubljene tuke, osjećajući njegov uzbuđujući dah pun kapule i vina.
Onda se začulo: Prrrrr!
- Jel’ ovo izlet’lo debelo črivo? – upitala ga je i počešala se za stražnji dio prvice.
- Zašijte, sestro! Zašijte, brzo!
A sestra je izjavila: - Muml... mmmoaufpf... šljap, šljap...
- Ma, sestro, nisam reka usisajte, nego zašijte, vidite da mi je puka šlic, enti šlic! – rekao je, crven-bijeli-plav u faci, gotovo transkriptičan.
- Vidite šta ste učinili! Gotovo je! Isključite, sestro – žalosno je rekao – opet nismo uspjeli!
(I paf, ide reklama za pedofile. Poput nježne ljetne kiše, ona mala u mudantama.)
Sestra Phoebitta isključila je štednjak, tužno gledajući jetricu koja mu je opet, po tko zna koji put, zagorjela u tavi, svjesna da će i danas morati ručati sendviče od parizera koji pomodri dok ga doneseš doma. No doktor stane razmišljati o doni Huaniti Račaniti, ravnateljici, i njihovu nedavnom sukobu oko toga treba li bolesnike operirati pod oblokalnom anastezijom, konjak-sistemom, pa im tek onda isprati mozak, ili im najprije oprati mozak, pa im dati malo Baxtera, pa koma živa, sve dok ne shvate da im je dobro, ma kako im loše bilo.
(I opet reklama. Doša mali iz škole. Mamice, moram puno učiti, puno učiti, koji kurac mi pereš košulju, pa mene stalno učiteljica proziva. Mamice, moram puno učiti, da ti pas mater tebi i deterdžentu)
Iz razmišljanja ga trgnu galama. Upravo su uveli pacijenta sa slijepim crijevom. Odmah se bacio na posao, ne bi li slijepom crijevu vratio vid, ili barem mu osposobio kurje oči za neko vrijeme, dok ne progleda na slijepo crijevo, a možda i na šupak ...



Robert Maric - El Dotores.pdf
https://www.4shared.com/office/7ugzlzSmei/Robert_Mari_-_El_Dotores.html