Mirko Kovač

Mirko Kovač, jedan od najtalentovanijih pisaca s naših prostora, pisac za koga ne postoje granice nacionalnih književnosti i koji podjednako pripada crnogorskoj, srpskoj, hrvatskoj i bosanskoj književnosti, kao biser u nizu svojih dela napisao je roman Grad u zrcalu. Ova melanholična porodična hronika, ispričana u prvom licu, s autobiografskim elementima začetim u zaleđu Dubrovnika posle Drugog svetskog rata, na neki način predstavla piščev oproštaj od zavičaja: jednostavno ispripovedan obiteljski nokturno, Grad u zrcalu roman je o zavičaju, odrastanju i porodici. Kao fine niti u pozadini priče naglašene su prepoznatljive društvene okolnosti tog vremena i ‘’ukleti kraj’’ u trouglu Trebinje, Nikšić, Dubrovnik – a Dubrovnik, taj grad u zrcalu, opisan je s posebnim lirskim naglaskom. Kao hroničar koji vešto i s izvanrednom lakoćom zapisuje život prostora koji su ga obeležili, a pre svega odnos istovremene bliskosti i nerazumevanja između oca i sina, Mirko Kovač u ovom romanu maestralno ostvaruje misao da je naš život ono čega se sećamo, a ne ono što smo proživeli.

Grad u zrcalu maestralan je krešendo svih dosadašnjih proza Mirka Kovača u kojima se ovaj suvremeni klasik bavi svojim zavičajem – surovim i predivnim krajem na razmeđi Mediterana i Balkana i sudbinama njegovih stanovnika. U Gradu u zrcalu glavni je junak književnik koji ispisuje svoje odrastanje, obitelj i krajolike djetinjstva. Poput junaka svih Kovačevih romana pripovjedač je blag i okrutan istovremeno, kao što su uostalom i ljudi njegova kraja.
U Gradu u zrcalu Kovač lista stranice jedne obiteljske kronike, ispisujući veličanstvenu posvetu zaboravljenom vremenu u kojem su čuda još bila moguća. No, prije svega ovo je roman o ocu i očevima kakvih više nema. Grad u zrcalu koji sanja junak ove knjige je Dubrovnik, grad koji je savršen, istodobno blizak i dalek, vječno mjesto čežnje i žudnje.
Grad u zrcalu je magnum opus Mirka Kovača, krunski biser u nizu njegovih djela, roman koji je vrijedilo čekati jer u njemu se u cijelosti ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli.



https://www.4shared.com/office/IVl5CRcYca/Mirko_Kova_-_Grad_u_zrcalu.html

Malvina je jedno od najuzbudljivijih proznih djela o patnji žene, koja bi mogla biti naša majka, sestra, žena, ljubavnica. Premda u mnogim svojim prozama pripovijeda u prvome licu, u Malvini je pripovjedački diskurs Mirka Kovača blizak doktrini T. S. Eliota o impersonalnosti pjesnika. Kao i likovi iz njegove proze, tako i on sam kao pripovjedač bježi od sebe postajući nekom vrstom katalizatora ili medija u kojemu sjedinjuje različita životna iskustva svojih protagonista. U prvi mah Malvina nas podsjeća na srednjovjekovne kronike i njena dramatičnost gotovo da je zatvorena iza samostanskih zidova (kao u slučaju portugalske redovnice iz 17. stoljeća koja svoju tajnu ispisuje u čudesnim pismima). Impersonalnost je u značajnoj mjeri usmjerila piščevu naraciju. Poput stroga analitičara i hladna ali precizna forenzičara, on slaže mozaik o Malvini, nesretnoj ženi, žrtvi spleta čudesnih okolnosti. Kovač iz dokumenata stvara lik Malvine, koja je i svetica i grešnica, transcendentalni mistik i žena u kojoj je sjeme ludila: ona pohađa školu za pravoslavne djevojke, bježi iz samostana s prvim znacima ludila te se udaje za jednako tako nesređena i nesretna čovjeka katoličke vjere, pokazujući sada već javno svoju perverznu ljubav prema Katarini. Sadistički uživa u osveti podvođenjem šesnaestogodišnje pokćerke, u njoj sve više raste val mržnje prema ljudima i napokon bježi natrag u samostan. Dokumenti o Malvininoj storiji ne bi smjeli ovu kroniku svesti na puki izvještaj o ženi simbolu nesreće, već taj roman možemo i moramo čitati kao jedan model ljudske egzistencije, kao ontološki problem bića, koji se kreće u luku od svetice do drolje i zato Kovač, vještinom majstora kolaža, s Malvine skida auru svetice mučenice prikazujući sve njene opačine, pokoru i "pranje vlastite grešnosti" prije ponovna ulaska među zidine vječne transcendencije. Na koncu nam pisac sugerira da nesreća i bol nisu samo osobna, Malvinina kob, nego je to način života svih likova u romanu, koji na posebno sugestivan način stvara osjećaje koji traju. Zanimljivost Malvine izvire iz same konfliktnosti glavne junakinje i upravo taj element utječe na jednu vrlo sugestivnu projekciju "povijesti duše i tijela" ili jedne neobične filoteaje Malvine, mučenice, grešnice i pokajnice. Nije to bol dviju vjera nego sveopća bol – Weltschmerz.
Tomislav Sabljak



https://www.4shared.com/office/F78pTxy2ca/Mirko_Kova_-_Malvina.html

Pred nama je neka čudna došljačka porodica u malom gradu, u Hercegovini. Ovaj put smo u Trebinju, koje je, kako to biva u Kovača, kao i u prijašnjim prozama (npr. Bileća i okolica) lišeno različitih folklorno-lokalnih vanjskih obilježja. Ona ista atmosfera mediteranska i krševita, suha, žedna i podgrijana, mjestimice somnambulna i nekako iščašena na kovačevski način (viđena "iskosa", zavrnuta nahero, nabijena nekim fluidima što potiču strasti i ogoljuju nagone, gdje se gotovo ništa ne događa, ali se opet nešto fatalno i prijeteće negdje dogodilo ili će se dogoditi).

Propali trgovac Josif Biriš i njegova žena, koja potječe iz otprije nam poznate obitelji Meštrevića te njihovo četvero djece, izdanci pravoslavno-katoličkih loza, erotski izazovna Elida i druga sestra Ruža, obje sklone tjelesnim užicima, braća im Jakov, bundžija, i maloumni Goja, njihov ujak Donato Meštrević, koji je ovdje dobio veličanstvenu ulogu klesara nadgrobnih znamenja, reklo bi se meštra od smrti... Tu su još i tamo neke usputne spodobe, žandar, radnik, svećenici obaju zakona, tamničar, liječnik i ljekarnica, čudak spiritist dr. Gustav Gaj i njegov đavolji šegrt, napokon sam Ðavo, kojem je posvećeno cijelo poglavlje. I sve nam to priča pripovjedač koji je stalno upleten u tok i izvore priče, Anđul, neka vrsta kroničara ili svjedoka...



https://www.4shared.com/office/InVpsqO_ca/Mirko_Kova_-_Ruganje_sa_duom.html

U zbirci pripovedaka Ruže za Nives Koen sabrane su sve do sada objavljene pripovetke Mirka Kovača, kao i nekoliko njih koje se prvi put pojavljuju pred čitaocima. Za ovo izdanje Kovač je sve priče ponovo temeljno pregledao, a neke je i potpuno preradio, tako da sada možemo da ih pročitamo u njihovoj konačnoj verziji.

Majstorstvo Kovačevog pripovedanja ogleda se upravo u njegovim pripovetkama. On izvanredno živo i slikovito pripoveda o neobičnim sudbinama ljudi u “malim sredinama”, a ovo delo prožima naglašeni kritički stav prema malograđanskim, socijalnim, moralnim i porodičnim devijacijama.
Svaka od 16 pripovedaka u ovoj zbirci celina je za sebe, ispisana rukom briljantnog pripovedača, jednog od najvećih sa ovih prostora



https://www.4shared.com/office/FFBeuFfWei/Mirko_Kova_-_Rue_za_Nives_Koen.html

Roman Vrata od utrobe najnagrađivaniji je roman Mirka Kovača, ovjenčan "NIN-ovom nagradom" – najuglednijom nagradom za roman na južnoslavenskim prostorima 1978. i "Nagradom Željezare Sisak" 1979. godine. Bio je najčitanija knjiga 1980., a u izboru najuglednijih intelektualaca u časopisu Dani Vrata od utrobe proglašena su najboljim romanom dvadesetoga stoljeća, odmah nakon romana Meše Selimovića Derviš i smrt, te Travničke kronike Ive Andrića.
Vrata od utrobe su uz Kristalne rešetke nesumnjivo vrhunac Kovačeve romansijerske umjetnosti, ali i jedan od romanesknih vrhunaca novijeg romana na južnoslavenskom govornom području.



https://www.4shared.com/office/-nJ-obKoei/Mirko_Kova_-_Vrata_od_utrobe.html