Knut Hamsun

Knut Hamsun je norveški pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1920. godine. Rođen je 1859. a umro je 1952. godine. Posle Ibzena, najpoznatiji je norveški književnik. Tridesetih godina dvadesetog veka bio je angažovan kao političar, promovišući desničarske ideje. Podržavao je nacističku filozofiju i norvešku kvislinšku vladu, zbog čega je bio osuđen na robiju. Dešavalo se da su mu čitaoci, nezadovoljni političkim idejama koje je izlagao u svojim delima, vraćali kupljene knjige.

U književnim počecima pisao je romantičarskim stilom koji je naginjao ka modernoj književnosti. Njegovo prvo značajnije delo bilo je Misterije. Neki kritičari su ovo delo nazvali jevanđeljem modernizma, poredeći ga sa delima poput Tako je govorio Zaratustra. Delo je teško žanrovski definisati budući da se u njemu prepliću lirski i epski elementi uz dominantnu iracionalnost koja počiva na kritičkom odnosu prema građanskom društvu i njegovom nastojanju da se oslobodi stvaralačka ličnost. U vreme nastanka „misterija“ nastala su i dela Pan i Viktorija. Hamsun je u Viktoriji ispevao himnu ljubavi.

Romani Pan i Viktorija su delovi trilogije u koju spada i roman Glad. Pan govori o čoveku koji na bolan način shvata kako stapanje čoveka sa prirodom više nije moguće. Hamsun prikazuje onaj deo ljudske istorije kada je „čovek postao bolesno čedo grada“.

Bavio i dramom i poezijom, ali sa slabijim uspehom. Nikada se nije pokajao zbog svojih političkih uverenja, čak ni u autobiografiji Na zaraslim stazama.

Posle punih sto godina, Glad, prvi Hamsunov roman, u novom prevodu na srpski jezik.Najveći skandinavski pisac, Knut Hamsun (1859-1952), napisao je u svojoj tridesetoj godini Glad, prvi od ukupno dvadeset romana koji su ga proslavili širom sveta. Uz Floberov Novembar i Zapise iz podzemlja Fjodora Dostojevskog, ovaj Hamsunov roman je presudno uticao na modernu književnost XX veka, kako u Evropi, tako i u Americi. Malo je pisaca koji su prvom knjigom ušli na velika vrata u literaturu, a među njima je Hamsun, koji je 1920. dobio Nobelovu nagradu za svoje životno delo.

U pismu Džordžu Brandesu iz 1891, povodom izlaska Gladi, Hasmun svoju knjigu, zasnovanu na vlastitom iskustvu, poredi sa Zločinom i Kaznom F. Dostojevskog. I zaista, junak Gladi kao da je novi Raskoljnikov. Očajnički bedan, gladan, pokušava da piše, uveren kao i njegov prethodnik, da je sve, čitav svet, u njegovim rukama. U epizodi sa olovkom zaboravljenoj u zalagaonici on kaže: ”Moguće je da je mnogo štošta zavisilo od tog članka ‘O filozofskoj spoznaji’ , moguće je da od toga zavisi sreća mnogih ljudi, ko bi to znao.”

Glad je, portret umetnika u mladosti. Priručnik o procesu stvaranja. Potrebama, preprekama i stranputicama. Iako fizički i psihički u neprekidnom padu, kreativnost, koncentracija i nadahnuće glavnog junaka, sve su konkretniji i sve jasniji. A njegov ponos, beskompromisnost jedinstvena su poetika Gladi. Izraženi indivudalista, junak Gladi je antiheroj koji se poigrava sa granicama sopstvene volje. Ali njemu nije cilj da postane novi Napoleon , da upravlja slobodom drugih ljudi. Lišen bilo kakve društvene kritike, okrenut sebi i pomeranju granica sopstvene kreativnosti, on je upravo zbog toga suvereni individualist. Norveški kritičar Atle Kitang, smatra da je tema Gladi , sujeta (eng. emptiness), a ne individualnost. Epizoda sa Ilajale, devojkom sa kojom pokušava da ostvari intimnost, oslikava svu preteranost njegove individualnosti. Jer nije Ilajale ona koja njega ne razume, nije ona uzrok tragikomicnosti njihovog odnosa, već je to njegov narcizam koji na najavu bliskosti reaguje agresivnošću. I sam radikalni individualsta, Hamsun u Gladi ne polemiše sa ovom osobinom svog junaka. Za njega je ona preduslov slobode. On polemiše sa intelektaulizmom i urbocentrizmom, što nagoveštava u svom eseju iz 1890 “Iz nesvesnog života uma”:”Sve veći broj ljudi koji vodi mentalni život jakog inteziteta, postaje, jako čudnog mentalnog stanja. Iako sklon zabludama, Hamsun je originalni , literarni genije. Njegove vratolomije i obrti iz najozbiljnijih prokletih tema u nenadmašnu duhovitost, njegova minimalistička estetika, najsjaniji su primer moći ljudskog duha . Možda je u pravu Andre Žid, kada kaže: “Hamsun, lucidniji od Dostojevskog.”



https://www.4shared.com/office/q_JG8Sakei/Knut_Hamsun_-_Glad.html

Kad je početkom 50-ih godina prošloga stoljeća Vinko Vošicki, ugledni koprivnički tiskar i knjižar, Dragutinu Tadijanoviću povjerio rukopise A.B. Šimića s prijevodom Hamsunova "Blagoslova zemlje", teško da je mogao i slutiti da će knjiga jednom ipak ugledati svjetlo dana u njegovoj Koprivnici. A upravo to se i dogodilo! Pedeset godina kasnije "Šareni dućan" ponosno objavljuje Šimićeva "Hamsuna" kojeg je zbog nemogućnosti objavljivanja Vošicki povjerio Tadijanoviću!
Valja se ovdje prisjetiti i da je knjigu u međuvremenu (1985.) za tisak priredio Slavko Mihalić, a objavio Zlatko Crnković u svojoj "Hit" biblioteci... no, cijelu, iznimno zanimljivu storiju o sudbini prijevoda iz pera čuvenog pjesnika i brižnog čuvara dragocjenog rukopisa, Dragutina Tadijanovića, donosimo na kraju knjige.
Unatoč naše radosti zbog, ovdje okupljenog, više nego respektabilnog "dream teama" (Hamsun, Šimić, Tadijanović, Mihalić, Vošicki, Crnković) potencijalnom bi čitatelju mogli i koju o samoj knjizi. Jer, ona i autor dobili su toliko pohvala sa sviju strana, između ostalih i Nobelovu nagradu 1920., da bi ih bilo teško i pobrojiti, a kamoli pokušati citirati. "Veća od života", nadahnuta je to priča o ustrajnosti norveškoga gorštaka-težaka te njegovu silnom trudu, ljubavi i vjeri u "blagoslov zemlje". Hamsunova bezgranična ljubav prema prirodi iznjedrila je zanosno remek-djelo čije se stranice uvrštavaju među najljepše o njoj ikad napisane.
Riječju: književni "evergreen" iliti zimzelena knjiga za sva vremena!



https://www.4shared.com/office/0rC5x72Wca/Knut_Hamsun_-_Blagoslov_zemlje.html

Knut Hamsun bio je siromašni dječak s krajnjeg sjevera Norveške koji je u grad došao naoružan samo s 252 dana škole (od 292 dana koliko je u roku od šest školskih godina trebao primiti), ali i sa čvrstom uvjerenošću da je upravo on, vjerojatno najveći čovjek na svijetu.

Isprva mu u vlastitu veličinu nitko nije vjerovao, osim žena koje su lako padale pod utjecaj napola gladnog budućeg pisca i egomanijakalnog skitnice koji kuca na vrata visokog društva. U dvadeset i sedmoj mladi je Hamsun pao na dno. Bez mogućnosti da plaća stanarinu registriran je kao beskućnik i dodijeljen mu je ležaj u policijskoj stanici. Iako je bio svjestan da je stigao do kraja puta nastavio je pisati, i dalje uvjeren u svoje literarno poslanje, u svoju veličinu.

Trideset godina kasnije svi će postati vjernici. Nakon "Gladi", "Pana" i "Plodova zemlje" Hamsunu će u Stockholmu biti uručena Nobelova nagrada za književnost, a među njegovim obožavateljima naći će se i Henry Miller i Thomas Mann i Herman Hesse, i gotovo svi njegovi dojučerašnji neprijatelji. To će ujedno biti i rijedak sretni trenutak njegova života, većinom obilježenog ogorčenošću i gnjevom.

U literaturi sve je bila ljubav, u životu - arogancija i mržnja. Mržnja prema gradu, prema Ibsenu čije je mjesto nacionalnog barda želio preuzeti, mržnja prema modernizaciji, demokraciji, radničkoj klasi, pacifizmu, ljevici, ženama... mržnja prema crncima, Americi, Britaniji... mržnja koja će ga na kraju odvesti prema nacizmu (svoju Nobelovu nagradu pokloniti će Goebbelsu), i ljubavi prema Hitleru, „koji se uvijek obraćao njegovom srcu", i kojem će ostati vjeran do smrti („Nisam dostojan slaviti Hitlera. Niti njegov život i nasljeđe traže sentimentalne izljeve. Bio je ratnik, ratnik za cijelo čovječanstvo i propovjednik evanđelja prava za sve nacije.", napisati će u osmrtnici).

Hamsunovom su žrtvom isprva bile ljubavnice i Ibsen, supruge i djeca, a na kraju i čitava Norveška. Nakon rata Hamsunovo literarno nasljeđe pokušalo se spasiti od nacističke biografske mrlje. Bilo je i onih koji su priželjkivali da stari nacistički kolaboracionista jednostavno umre prije suđenja i tako sve poštedi svog predugog i neoprostivog života. Naposljetku, Hamsunova literatura pripisala se nekim drugim izvorima: njegovo je pisanje izviralo iz emocija i suosjećajnosti, a ne grubosti, arogancije i bezdušnosti, od kuda je stigao nacizam.

U "Misterijima" , objavljenima 1892., imamo dobru sliku mladog Hamsuna. Roman je po izlasku ocijenjen nizom negativnih kritika, posebice u Norveškoj i Danskoj. Hamsun je bio ogorčen, sklon da na komadiće istrga svaku recenziju, ali najviše ga je uzrujala kritika u novinama "Verdens Gang", u kojoj su "Misterije" opisane kao roman o mentalno poremećenom i abnormalnom junaku „koji posjeduje zapanjujuću sličnost sa samim autorom".

I zbilja, nije teško u liku Johana Nilsena Nagela, tajanstvenog muškarca koji početkom ljeta uplovljava u jedan mali norveški gradić, prepoznati mladog Hamsuna. Odmah po dolasku Nagel je zapažen po svom boemskom žutom kaputu, kutiji za violinu koja sugerira umjetničku sklonost, i po ekscentričnom ponašanju. Sam Hamsun je "Misterije" počeo pisati u malome Kristiansundu, gdje je također odmah ostao zamijećen po ekscentričnosti, između ostalog i zbog toga što je tvrdio da ga je u nekoliko navrata posjetio duh umrle hotelske susjede.

Nagel prezire buržoaziju i Ibsena, u ratu je s veličinama, demokracijom, ljevičarima, znanošću, i uvijek spreman na pijanke i osvajanje žena... baš kao i Hamsun. Nagel je umjetnik, hipersenzibilan, ali bez moći da svoje sposobnosti pretoči u nešto konkretno. Neprekidni monolozi kojima osvaja žene, zbunjuje sugovornike, i koje naposljetku vodi sam sa sobom, na kraju će ga odvesti u smrt. Hamsunova majka znala je bježati u šumu gdje bi do iznemoglosti vrištala besmislice. Hamsun je svoj vrisak, svoj unutarnji monolog, pretvorio u književnost, zaklinjujući se da će postati ili književnik ili luđak. Nagel je na koncu umjesto kao umjetnik skončao upravo kao luđak...

Sto i dvadeset godina nakon prvog objavljivanja "Misteriji" su zanimljiviji po vezi sa svojim autorom, nego li sami po sebi. Tokom čitavog Hamsunova života, a posebice tokom rata i poraća, ljudi su pokušavali odvojiti Hamsuna kao čovjeka od njegova djela. Nekim romanima, prvenstveno "Blagoslovu zemlje", takvo „odvajanje" nikada nije niti bilo potrebno: oni su živjeli potpuno izvan orbite svog autora kao iznimna djela. No neki romani s vremenom su se potpuno stopili sa svojim zloglasnim autorom.

Hamsunova biografija je nešto poput golemog mračnog planeta koji svojom gravitacijom privlači na sebe vlastita djela. "Misteriji" su po nekim značajkama klasik kraja XIX stoljeća. No čini se da ih je danas nemoguće čitati odvojene od tamne zvijezde svog autora. Kod nekih pisaca najveća su priča ipak oni sami. Hamsun je tu prije svih.



https://www.4shared.com/office/VfcmyKlbca/Knut_Hamsun_-_Misterije.html

Ispovedno-dnevnička proza Knuta Hamsuna "Po zaraslim stazama" piščev je pokušaj da se sebi i drugima razjasni situacija u kojoj se našao nakon sloma nacizma, kada se – kao jedan od najznamenitijih nacističkih kvislinga u celoj Evropi – obreo u nekoj vrsti zarobljeništva otvorenog tipa, čekajući nekoliko godina na suđenje u kojem će na kraju biti lišen gotovo celokupne imovine. "Po zaraslim stazama" poslednje je Hamsunovo delo, svojevrsni (ne)prilikama iznuđeni appendix, valjda nastao zato što je i njegovom autoru bilo jasno da je za njega bolje da o svom "slučaju" ponešto i sam kaže, nego da prepusti samo drugima da o njemu govore... Iako već vrlo star, gotovo gluv i sve slabijeg vida, iako zatočen u prilikama daleko od normalnih, Hamsun će i kroz ovu knjigu gusto posejati ne baš slabašne odsjaje svoje spisateljske veličine iz najplodnijih dana: drugim rečima, iole kritičnog čitaoca Hamsun nikako neće uspeti da uveri u svoju Svetu Nedužnost, ali će sam taj pokušaj biti... pa, gotovo maestralan. - Teofil Pančić



https://www.4shared.com/office/BJGw8po6ca/Knut_Hamsun_-_Po_zaraslim_staz.html

Norveški nobelovac pisao je ovaj kratak roman za tzv. odrasle, a knjiga je idealna za decu koja su nestrpljiva da odrastu. “Ko je zapalio šumu?” jeste pitanje uzbudljive fabule ove priče, pune akcije i u rečima i na delu... Čitalac njen ne može biti ravnodušan...



https://www.4shared.com/office/8lCUXkuNca/Knut_Hamsun_-_Sanjalo.html

Knut Hamsun (1859-1952) upoznao je 1894. godine svoju veliku ljubav, 25-ogodišnju Bergljot Beh, koja je tada bila udata, ali se razvela i 1898. se udala se za Hamsuna. On je tada napisao i posvetio joj ovaj roman, a 1902. su dobili ćerku, kojoj su dali ime Viktorija. Čim se pojavila, ova "povest jedne ljubavi" doživela je neizmeran uspeh, i do dan-danas ostala jedna od najčitanijih Hamsunovih knjiga.



https://www.4shared.com/office/AJBlLABKei/Knut_Hamsun_-_Viktorija.html

Pripovetke koje su se našle u izboru pod naslovom Zavodnik i druge priče, kao uostalom i sve kraće proze Knuta Hamsuna, samo su poglavlja jedinstvenog romana u kojem se dodiruju udaljeni svetovi i ukrštaju mnogobrojne teme i likovi, a istodobno su i savršene male celine kao najviši doseg u svom žanru, te i vrhunac pripovedačke magije. Ono što pleni kod tih priča jeste činjenica da su stvarni događaji iz života njihovog autora prešli u isto tako uzbudljive pripovesti koje nam pokazuju da je i pisanje, kao i život, uzbudljiva avantura. To je bogomdana osobina da jedan pripovedač ima sto lica i da se svako lice pokazuje na sto načina. On svaki put menja ugao gledanja: jednom je sam pripovedač, drugi put je pripovedač koji sluša pripovedača, onda je samo promatrač, ali uvek učesnik u događajima bez kojih su nezamislive te „neobične fabule. (Mirko Kovač)



https://www.4shared.com/office/0MM5u9gqei/Knut_Hamsun_-_Zavodnik_i_druge.html